Poriluk (lat. Allium porum) u narodu nazivaju i porjak, luk-por, perati luk. Uzgajali su ga Egipćani, Grci, Rimljani, a smatra da je bio poznat i ranije. U povijesti je zabilježen kao najmilije jelo cara Nerona, koji ga je svakodnevno jeo kako bi imao lijep glas, a raspisao je i obavezu Rimljanima da ga jedu jednom mjesečno kako bi bolje zvučali. Poriluk se postupno proširio Europom. Simbol je pobjede i zaštite od rana, a danas je zaštitni znak Walesa.
Sjetva i uzgoj
Sjetva i uzgoj
Sjetva i uzgoj
Poriluk je dvogodišnja biljka. U prvoj godini stvara vegetativni dio: produženu valjkastu lukovicu koja se negdje naziva i lažna stabiljka, skraćenu stabiljku i listove. U drugoj godini otvara stabiljku s velikim kuglastim štitastim cvatom. Otporan je na niske temperature, lako podnosi i jesenske mrazeve. Biljka je dugoga dana, što znači da mu treba dosta svjetla za normalan razvoj. Isto tako potrebno mu je mnogo vode i hranjiva. Najbolje uspijeva na dubokim i plodnim tlima. Za proizvodnju ljetnog poriluka sije se u klijalište u veljači i ožujku, a presađuje na otvoreno u travnju i svibnju. Za zimski poriluk, sije se u lipnju i srpnju, a presađuje u kolovozu i rujnu. S gredice ga možete brati cijele zime.
Za četvorni metar gredice potrebno je posijati 2 grama sjemena, koje će proklijati za 15-ak dana. Sjeme posijte u redove razmaka 10-ak centimetara. Kad biljčice narastu, otprilike za mjesec dana, presadite ih u redove razmaka 30 cm, međusobno udaljene u redu oko 15 cm. Prilikom presađivanja, malo prikratite korijen i podrežite listove a ako bilju posadite nešto dublje nego što je rasla. Imat će duže bijele stabiljke. Mjesec dana nakon presađivanja prihranite, primjerice, tekućim gnojivom od koprive i gaveza.